Hodanje oduzima puno vremena. Zato hodam ujutro, rano ujutro. Ljudi me često pitaju kako mi se „da“ ili „odakle mi volja“, „zašto se dižem tako rano kad ne moram“ etc.
Dižem se rano jer, kao što napisah, hodanje oduzima puno vremena. Tijekom dana, popodne i navečer, nemam baš taj luksuz u vremenu da mogu dvije ure hodati uokolo, naoko besposlen. A volim hodati na dulje staze. Recimo, jutros sam prehodao standardnu udaljenost od cca. 12km. Od zgrade do Glavnog kolodvora i natrag. Trebalo mi je 2h, a kretao sam se prosječnom brzinom od 5,5 km/h, usput učinivši preko 14.000 koraka i potrošivši preko 400 kcal. Sve to znam jer sam doma iskopao pedometar (ili korakomjer, kako bi to naši puristi rekli) i osposobio ga, podesio na svoje parametre u vidu raspona koraka i težine (žao mi je što još ne uzima u obzir i moje godine i visinu) i krenuo hodati. Korisna stvarčica, priznajem.
Ulfuz je kriva za tu ovisnost. Ona je počela još prije skoro dvije godine bojkotirati JGP i išla je pješke na faks. Nagovarala je i mene, ali ja sam joj samo rekao da ću početi kada budem spreman. Psihički. Znam, pitate se čemu tolika psihička spremnost na tako običnu radnju kao što je hodanje, ali vjerujte, bila mi je potrebna. Dne 1. ožujka ove godine prvi put sam krenuo pješke prema Glavnom. Snijeg se bio pretvorio u zaleđenu bljuzgavicu, imao sam na nogama zimske cipele, došao sam do Bundeka i htio umrijeti od bolova. Noge nisam mogao pomaknuti, gležnjevi su mi otpadali, zrak mi se ledio u respiracijskom sustavu, a mozak vrištao da je dosta. No, nastavio sam. Tad sam imao 111kg.
Danas sam prepješačio 12km a da nisam okom trepnuo. Danas mogu trčati jer me gležnjevi više ne bole. Mogu provesti sat vremena poskakujući na vrhovima prstiju dok ubijam boga u imaginarnim protivnicima i dižem tlak susjedu ispod sebe, iako se svim silama trudim biti što tiši i padati natrag na pod što laganije. Danas imam 85kg.
Zašto sve to govorim i pjevam hvalospjeve samome sebi? Zato jer sam mislio da je nemoguće. Jer sam bio uvjeren da ću dovijeka ostati polip, svojom bazalnom pločom srašten s mekanom podlogom kauča, s lovkama od tri metra tako da, ne mičući se, mogu dohvatiti i frižider, i televiziju, i kompjuter… Bio sam uvjeren da će moja masa nastaviti letjeti nebu pod oblake i da se nikad neće spustiti.
Analitički dio mene cijelo je ovo vrijeme pomno pratio napredak ostatka uma i tijela i analizirao, davao mi rezultate tih analiza i ukazivao na tipične uzorke ponašanja koje bi i najveći amater psiholog prepoznao. Drago mi je što sam ih uspio prepoznati i sam kod sebe. Godina je ovo brojnih promjena. Psihičkih i fizičkih. I svega između. Bit će ovo i jesen mnogih promjena, također. Neopisivo joj se veselim. :) Mogla bi biti jedna od najboljih do sada…
Dakle, mucice moje, najgore je preživjeti prvi dan, prvu bol, prvu vježbu, prvo odricanje i prvu pomisao „ja to ne mogu“. Da sam onaj dan, kada sam u bolovima stigao do Bundeka, odustao i sjeo na bus, pitam se bi li bilo išta od svega ovoga i gdje ih i kakav bih bio danas.
Istina, bilo je odricanja. Prehranu sam si morao prilagoditi, teška srca se rastati od brojnih ljepota koje sam tako nemilice tamanio čitav život. Ne kažem da sada jedem isključivo mrkvu. Bože sačuvaj. Jedem svašta i sve (iako stvarno izbjegavam stvari koje plivaju u ulju, primjerice) ali u puno manjim količinama. :) Ali najvažnije je to potrošiti. Svaki dan po uru vremena hoda i koristit će. S time sam i počeo. Išao bih samo na faks pješke, poslije nisam imao snage za natrag, morao sam busom. Danas idem busom samo ako su vremenske (ne)prilike bezobrazne ili ako je jako kasno, a meni se žuri ili sam užasno umoran (kada, recimo, s francuskim završimo u 22h)… Malo po malo…
I da… Vaga i brojevi na njoj. Ljude obično ubije u pojam što se, primjerice, nekoliko dana ubijaju u fizičkoj aktivnosti i ne jedu ništa, stanu na vagu i ona pokaže, recimo, ništa kilograma manje. Treba proći neko vrijeme da se promjene odraze na brojčanik na vagi. Uostalom, to i nije tako bitno. Taj broj. Bitan je onaj broj u glavi. :) Lakše mi je procijeniti do kud sam došao po odjeći koju sada mogu nositi i po tome kako mi stoji, strši li što, je li pretegnuto ili sl. Svakodnevno penjanje na vagu i razočaranja koja slijede (jer težina oscilira kroz dan i kroz tjedan i do nekoliko kilograma) samo mogu ubiti u pojam i ubrzati proces odustajanja. Zato, ako se itko namjerava baciti na trošenje, trebao bi stati na vagu, zabilježiti cifru, izmjeriti si opseg struka, zabilježiti cifru i onda oboje baciti i ne dirati barem mjesec dana :)
Eto, toliko od vašeg gurua za danas. Ide se guru baviti malo anatomijom, ali prije toga bi mogao ručati (da ne mora poslije, hehehe) i poslušati malo glazbice. Dan je spektakularno lijepo počeo, ah, jedva čekam večer da još spektakularnije i završi. Iako sam morning person, posljednjih nekoliko dana večeri su mi postale neopisivo drage i uzbudljive… :D Tko zna, možda se i kakva proza iznjedri iz svega toga :))) Cheers!
|